Burmistar
U «Antalohiju ŭčynku»
Paśla šmatlikich ciažkaściaŭ i niastač pad čas niamieckaj akupacyi (1941—1944) Barys Kit uładkavaŭsia dyrektaram nastaŭnickaj seminaryi ŭ Pastavach. Hety čałaviek vajennuju sytuacyju razumieŭ pa-svojmu: zachopniki prychodziać i sychodziać, a Biełaruś zastajecca. Tamu jon imknuŭsia zasiarodzić uvahu na moładzi — i za palakami, i za «pieršymi savietami» vučyŭ dziaciej, davaŭ adukacyju, bo moładź — heta nadzieja Biełarusi. Toje samaje rabiŭ jon i ŭ časie druhoj suśvietnaj vajny. Heta nie zaŭždy prymałasia akupacyjnymi ŭładami, i Barys Kit nieadnojčy ciarpieŭ ad ich. Ale havorka ŭ hetym dopisie nie pra jaho, a pra ŭčynak adnaho inšaha, mienš viadomaha čałavieka.
Adnojčy, kali sp.Kit byŭ u škole, na vulicach Pastavaŭ niemcy pravodzili karnuju aperacyju, achviarami jakoj stali niavinnyja ludzi. U seminaryju zajšoŭ esesaŭski načalnik razam z burmistram Pastavaŭ Adamam Dasiukievičam. Vizytanty nakiravalisia ŭ dyrektaraŭ kabinet. Esesaviec zapatrabavaŭ ad Barysa Kita, kab toj zahadaŭ vučniam ačyścić vulicy ad trupaŭ zabitych ludziej. Kit admoviŭsia. Esesaviec pryhraziŭ śmierciu, ale toj trymaŭsia ćviorda. Razzłavany fašyst nastaviŭ revalver na Barysa Kita i nacisnuŭ na kurok. Ale Adam Dasiukievič paśpieŭ udaryć esesaŭca pa ruce, i kula patrapiła ŭ ścianu.
Voś tak źviazanyja losy hetych dvuch ludziej. Kab nie Adam Dasiukievič, Barys Kit nia staŭ by patryjarcham aeranaŭtyki. A staršynia Pastaŭskaha pavietu Adam Dasiukievič nieŭzabavie sam zahinuŭ ad niamieckaj kuli. Jaho ŭračysta pachavali, i na jahonaj mahile było šmat viankoŭ ź bieł-čyrvona-biełymi stužkami.
Aleh Hardzijenka
Ciapier čytajuć
«Nadzieja Ściapanaŭna». Mikita Najdzionaŭ apublikavaŭ paemu, jakaja naradziłasia ŭ Žodzinskaj turmie. Takoha paetyčnaha epasu ŭ biełaruskaj paezii XXI stahodździa jašče nie było
Kamientary