Pošta redakcyi
Intehracyjnyja stasunki
U niadzielu, 20 žniŭnia, blizka 9-je hadziny ranicy na vajskovaje letnišča 61-je źniščalnaje avijacyjnaje dyvizii, što mieścicca ŭ kresach Baranavičaŭ, sieŭ vialikavahavy latak IŁ-76 (EW 7876), jaki musiŭ uziać na bort načyńnie techničnaha kštałtu j hetaksama 30 čałaviek techničnaha absłuhoŭvańnia. Paśla jon uziaŭ šlach na vajskovy palihon Astrachań. Adtulsama ŭ paniadziełak u tym samym kirunku syšli dva źniščalniki MiH-29 z poŭnym uzbrajeńniem. Usio heta prymierkavana da majučych adbycca na vyšejzhadanym palihonie supolnych rasiejska-biełaruskich vajskovych vyškałaŭ.
Hetkaha bujnoha pieralotu letakoŭ našyja UPS nia viedali navat za savietami. Pahatoŭ dziŭna, bo za apošni čas šmatkroć nadaralisia narakańni vajakaŭ u «šalomach» nakont drennaha avijanačyńnia j małych srodkaŭ na ŭtrymańnie ŭ naležnym stanie lotnaha abstalavańnia.
Pieradusim varta zaciemić, što adbyvaŭsia hety čyn u čarhovyja ŭhodki śviata VPS Biełarusi, vytrymanych, badaj, u tych samych savieckich kolerach: to bok narakańni na susiedziaŭ, maŭlaŭ, nie adnačasova «śviatkujem» — heta chutčej vyniatak, a tak usio jak maje być: čyrvony ściah, čarhovyja pasady i ŭručanyja hadzińniki.
Kvitniejcie, nivy intehracyjnych paletkaŭ — čamuści ŭsio spres vajskovych.
Žaŭnier terminovaje słužby Ŭładzimier Niesłuch, Baranavičy
Rasiejska-pravasłaŭny mesijanizm
Nacyjanalny mesijanizm jość ujaŭleńniem pra vyklučnuju blizkaść adnaho narodu da Chrysta, pryznańnie jaho pieršynstva ŭ Chryście. Istotnaja rysa nacyjanalnaha mesijanizmu — u nacyjanalnaj vyklučnaści relihijnaj śviadomaści.
Paśla padzieńnia «druhoha Rymu» – Kanstancinopala, «treci Rym» – Maskva, vystaviŭ siabie tak, što jon nibyta adziny ŭ śviecie prytułak pravaj viery i sapraŭdnaj nabožnaści. Niahledziačy na toje, što zaraz pravasłaŭnaja carkva byccam by j biare aktyŭny ŭdzieł u ekumeničnym ruchu, na samoj ža spravie jana ličyć Tvorcu suśvietu svaim ułasnym rasiejskim Boham, jaki nikomu bolš nie naležyć, i jakoha jak by nichto j nia viedaje.
Varta zhadać chacia vialikaha rasiejskaha piśmieńnika Dastajeŭskaha, jaki staviŭ znak roŭnaści pamiž usialenskim i pravasłaŭnym, a na miesca pravasłaŭnaha tak abo inakš padstaŭlaŭ rasiejskaje. Pavodle Dastajeŭskaha, dyk rymski katalicyzm, kažučy jaho słovami, «nie Chrysta prapavieduje, a antychrysta». Vialiki piśmieńnik śćviardžaje, što katalicyzm u rymskaj tradycyi zusim navat i nia viera, a praciah zachodniaj rymskaj imperyi. Hetym voś i vyznačajecca paklikańnie Rasiei — «Treba, kab azaryŭsia, u adpor Zachadu, naš Chrystos, jakoha my zachavali i jakoha jany nia viedali». Pavodle Dastajeŭskaha, abnaŭleńnie čałaviectva ŭ budučyni adbudziecca «adnoj tolki rasiejskaj dumkaj, rasiejskim Boham i Chrystom». Mienavita ŭ Rasiei i nidzie bolš, adbudziecca novaje źjaŭleńnie Chrystova. Narod rasiejski — «na ŭsioj ziamli adziny narod-bahanosiec, zaklikany abnavić i ŭratavać śviet imiom novaha Boha, — jamu adnamu dadzienyja klučy žyćcia i novaha słova».
Śćviardžeńni ab vyklučnaści rasiejcaŭ i pravasłaŭja padchoplivaŭ u Dastajeŭskaha i druhi myślar — S.Bułhakaŭ: «Nam, rasiejcam, bližejšy i dastupniejšy mienavita naš rasiejski Chrystos, Chrystos prypadobnaha Serafima i prypadobnaha Sierhija, čymsia Chrystos Bernarda Klervoskaha albo Kaciaryny Syjenskaj ci navat Franciška Asiskaha».
Hetyja voś śćviardžeńni, jak Dastajeŭskaha, tak i Bułhakava, piarečać ćviarozamu sensu chryścijanskaha vučeńnia, bo jašče apostał Pavał na samym pačatku chryścijanstva davaŭ adpor hetkim mierkavańniam. «Malu vas, braćcia, imiem Hospada našaha Isusa Chrysta, kab vy ŭsie havaryli adno i nie było miž vami padziełu, ale kab vy złučanyja byli ŭ adnym duchu i ŭ adnych dumkach. Bo ad chatnich Chłoinavych stała mnie viadoma pra vas, braty maje, što pamiž vami jość sprečki. Ja razumieju toje, što ŭ vas kažuć: ja Paŭłaŭ, ja Apołasaŭ, ja Kifin, a ja Chrystoŭ. Chiba ž padzialiŭsia Chrystos? Chiba Pavał raśpiaŭsia za vas, abo ŭ imia Paŭła vy chryścilisia?» (1. Kar.1, 10-13).
Toje ž adkazaŭ by Apostał Pavał i tym, chto dumaje, što nam bližej za ŭsio Chrystos śv. Serafima i Sierhija. Apostał raić usim chryścijanam biez nacyjanalnych adroźnieńniaŭ złučycca ŭ adnych dumkach pra Chrysta. Sapraŭdy Chrystos hurtuje vakoł siabie ŭ adnych dumkach i ŭ adnym duchu ŭsie narody. Jon usiudy, dzie źbirajucca dvoje abo troje ŭ imia Jaho. Ale ž chto zhurtujecca ŭ imia Chrysta rasiejskaha?
Isnavańnie nacyjanalnaha mesijanizmu mahčymaje tolki ŭ vypadku zabyćcia Piacidziasiatnicy. Jana nia mieła b miesca, kali b apostały praz sychodžańnie Śviatoha Duchu nie admovilisia b ad svajoj blizkaści da nacyjanalnaha habrejskaha mesijanstva. Dva vialikija cudy ździejśnilisia ŭ Piacidziasiatnicy: pa-pieršaje, jana zaćvierdziła stanoŭčaje paklikańnie kožnaha narodu praz skasavańnie naturalnych miežaŭ pamiž nacyjanalnaściami. Asnoŭnaje adroźnieńnie pamiž nacyjanalnaściami — mova — tut nia tolki nie skasavałasia, ale atrymała vyšejšaje śćviardžeńnie i ŭvasableńnie. Takim čynam, Boh cieraź Piacidziasiatnicu ŭzakoniŭ prava kožnaj nacyi pravodzić słužeńnie na svajoj rodnaj movie. Ale my bačym, što rasiejskaje pravasłaŭje nia nadta ŭchvalaje ŭžyvańnia nacyjanalnych movaŭ u miežach svajoj kanfesii, takim čynam i adbyvajecca zabyćcio Piacidziasiatnicy.
Boh roŭna stavicca da nacyjanalnaściaŭ, i tamu nivodzin z narodaŭ nia maje prava pretendavać na samuju hałoŭnuju rolu ŭ śviecie, a tym bolš — abviaščać Boha svajoj nacyjanalnaj ułasnaściu abo svaim sajuźnikam va ŭsialakaha rodu nacyjanalnych spekulacyjach. Carkva nie pavinna źjaŭlacca instrumentam nasadžeńnia prymusu movy jakoj-niebudź adnoj nacyi na terytoryjach inšych nacyjaŭ, bo heta jość hrachom.
Dyjakan Anton Vachramiejeŭ, Miensk
Paźniak i niemcy
Redakcyja atrymała list niamieckaha pasolstva, u jakim, u pryvatnaści, havorycca:
«Kanservatyŭna-chryścijanskaja partyja BNF apublikavała 25 žniŭnia zajavu, u jakoj jana ŭžo druhi raz nieabhruntavana i admoŭna vykazvajecca pra dziejnaść u Biełarusi «niekatorych palityčnych kołaŭ Zachodniaj Eŭropy, asabliva niamieckaj dyplamatyi». Dakor nastupny: hetyja «palityčnyja koły» padtrymlivajuć «rasiejskuju akupacyjnuju palityku ŭ Biełarusi». Havorycca, što heta adbyvajecca, u pryvatnaści, u miežach dziejnaści Kansultatyŭna-nahladnaj hrupy ABSE ŭ Biełarusi pad kiraŭnictvam niamieckaha dyplamata Vika.
Pasolstva Federatyŭnaj Respubliki Niamieččyny ŭ Miensku rašuča adchilaje ćvierdžańni, pryviedzienyja ŭ zajavie Kanservatyŭna-chryścijanskaj partyi BNF. Niamieckaje dyplamatyčnaje pradstaŭnictva taksama ŭvažaje, što zajavy KCHP-BNF «ujaŭlajuć saboj hrateskavaje skažeńnie rečaisnaści». U zajavie zapeŭnivajecca, što «dziejnaść niamieckaj dyplamatyi ŭ Biełarusi, jak i jaje supolnikaŭ, nakiravana na toje, kab sadziejničać pracesu ŭzajemaparazumieńnia pamiž roznymi palityčnymi siłami i demakratyzacyi krainy».
«Słova ciełam stałasia…»
ChV suśvietny dzień moładzi pravodziŭsia ŭ Rymie. Biełaruskija kataliki taksama nie abminuli hetaj padziei. Sotni pilihrymaŭ z usiaje Biełarusi rušyli ŭ Italiju. Pinčuki byli siarod ich.
Cudy pačalisia na biełaruska-polskaj miažy. Mnohija z nas upieršyniu ŭbačyli, jak «śpirtavozy» pieravoziać svoj niezakonny tavar praź miažu. Nazirajučy za ichnaj lichamankavaj aktyŭnaściu, my pačali bajacca, kab kołaŭ u ciahnika nie paadkručvali.
Pieršy prypynak pilihrymy zrabili ŭ duchoŭnaj stalicy Polščy, Čenstachovie. Na aŭstryjskaj miažy my trochi zabavilisia: našyja vizy byli sapraŭdnyja ad 10 žniŭnia, a my pryjechali na miažu 9-ha. Aŭstryjcy znajšli nie biurakratyčnaje vyjście sa stanovišča, kab i nas nie trymać lišnija hadziny na miažy: uziali zaŭtrašni štempel i praštampavali našy pašparty. Načavali my ŭ parafii nievialičkaha miastečka Hlohnic. Alpy začaravali nas. Pierš čym jechać u Rym, pabyvali my ŭ Venecyi i Veronie. Venecyja – pryhožaje, ale abadranaje miesta (viadoma, vilhać) z pryhožymi handołamii dy brudnavatymi kanałami. Spatkali tam bahacieńkich rasiejskich šop-turystaŭ z kłumkami zakuplenaha. Pračytaŭšy biełaruskija nadpisy ŭ nas na kašulkach, jany davaj hukać nas: «O, biełarusy, priviet!» — uzradavalisia. A tyja biełarusy jak išli, tak i pajšli dalej. Nichto navat nie azirnuŭsia.
U Veronie žyli ŭ haścinnych siemjach.
Tak dabralisia i da mety pilihrymki – Rymu. Dva miljony maładych ludziej pryjechali ŭ Viečny Horad z usich častak śvietu. Adkryćcio mieła adbycca na płoščy Śviatoha Piatra. Na placy i navakolnych vulicach sabrałasia stolki narodu, što zboryska palivali vadoj z pažarnych mašynaŭ, kab ludzi nia tracili prytomnaści, bo śpioka była strašnaja. Uviečary paśla imšy takaja vialikaja kolkaść narodu nie mahła vybracca z centru Rymu bieź pieraškodaŭ. Daloka za poŭnač horad byŭ šmatludny, jak udzień. Vychodzić z horadu da škoły, dzie my atabarylisia, pryjšłosia pieššu iści pa biaskoncych rymskich vulicach. My ścierli nohi i, kab lahčej było iści, abmyvali ich u rymskich fantanach. Spatkańnie z Papam adbyłosia pry kancy pilihrymki. «I słova ciełam stałasia i pasialiłasia miž nas…» – taki byŭ deviz spatkańnia.
Jaŭhien Salejčuk, Pinsk
Kramnica, kramarka, pradavačka
Znoŭ chacieŭ by viarnucca da temy «Feminizacyja biełaruskaje movy», bo dahetul niepaśladoŭnaje vykarystańnie — to raptam słova ŭ žanočym rodzie, to ŭ mužčynskim — praciahvajecca j, darečy, va ŭsich biełaruskamoŭnych hazetach. U «Čyrvonaj Źmienie» sustrakajecca «sakratarka-referentka», a ŭ «Našaj Nivie» vyklučna «sakratar-referent». U «Źviaździe» (19.08.2000) na adnoj staroncy trapiŭ na «kasirku» (bo chto jašče pojdzie pracavać u budku vydavać hrošy ź vialikaj adkaznaściu j mizernym zarobkam, jak nie žančyna?) i na «pradstaŭnika dypkorpusu ŭ Murmansku Halinu Śniahoŭskuju». Jak bačna, va ŭsich vypadkach miełasia na ŭvazie žančyna, ale ŭličvajučy tradycyju padzialeńnia pracy na prestyžnuju j nia nadta (mužčynskuju/žanočuju), zastajecca dziejsnym patryjarchalny moŭny stereatyp.
Zdajecca, Halina Śniahoŭskaja moža być pradstaŭnicaj dypkorpusu ŭ Murmansku albo žančyna ŭsio jašče nie čałaviek? Kali my imkniemsia da demakratyzacyi hramadztva, treba pavažać najpierš asobu, a nie pasadu ci prafesiju. Što tyčycca cikavaj zaŭvahi sp. Viački Vasilonka ź Miensku nakont nazvy žančyny, jakaja pracuje ŭ kramie, dyk treba zhadzicca, što ad słova «mahazinščyca» ci «pradaŭščyca» sapraŭdy raźvivajecca hałavakružeńnie. Biełaruskaja mova navat u samych składanych, dalikatnych vypadkach demanstruje ŭniversaliscki charaktar, nie abychodziačy ŭvahaj ani žančynaŭ, ani mužčynaŭ.
Možna nazvać žančynu, jakaja pracuje ŭ kramie, pa-pieršaje, pradavačkaj, pa-druhoje — kramnicaj, pa-treciaje — kramarkaj.
Chacia ŭ narodzie kažuć: «Choć harškom, aby nia ŭ pieč», a ŭsio ž taki ad nas zaležyć, jakoje słova zojmie miesca ŭ słoŭnikach i našaj havorcy.
Uładzisłaŭ Harbacki,
Viciebsk
Kamientary