Jość u sučasnaha biełarusa dziŭnaja schilnaść – śpisvać usio, što moh by zrabić sam, na narod. Brudna kala chaty – «narod taki». Što ž za narod taki? Viadoma, ziemlaki.
«Ničoha nia vyjdzie – narod u nas taki». Jašče hod tamu mnie zdavałasia, što heta była karonnaja fraza typovaha biełaruskaha apazycyjanera, jakaja tolki padkreślivaje adasoblenaść partyjcaŭ ad pamianionaha vyšej narodu. Ale ŭ Sitnie mnie daviałosia pačuć dakładna hetkaje ž spaviadańnie ŭžo ad stolkich prostych ludziej – rabotnikaŭ, pensijaneraŭ, nastaŭnikaŭ, majstroŭ – što ź ich akurat było b skłaści hety samy prasłavuty narod.
Jość u sučasnaha biełarusa dziŭnaja schilnaść – śpisvać usio, što moh by zrabić sam, na narod. Brudna kala chaty – «narod taki». Nichto nie piarečyć načalstvu na schodzie (usie łajuć, paniziŭšy hołas, na pierakury) – «nu, ty ž u kursie, jaki ŭ nas narod...». Nie razmaŭlajuć pa-biełarusku: «Da im ničieho, kromie kołbasy, nie nado… Vo narod!» Što ž za narod taki? Viadoma, ziemlaki.
Asabistaja adkaznaść całkam raspuščajecca i patanaje ŭ kalektyŭnaj. Zdavałasia b, mienavita kalektyvizm moža stać najpieršaj krynicaj takoha deficytnaha ŭ nas patryjatyzmu – ale Biełaruś davodzić: naadvarot. Despatyzm zaŭždy kultyvavaŭ biezabličnuju bijamasu dziela patrebaŭ imperyi. Adsiul – strata ŭśviedamleńnia svajoj unikalnaści i jak asoby, i jak pradstaŭnika narodu.
Voś Aleś – lepšy valščyk lesu ŭ sicienskim sielsaviecie, rybak i palaŭničy, hulaka z sercam Tyla Ŭlenšpihiela. Voś Valancina – ulubionaja nastaŭnica sicienskich dziaciej, znaŭca klasyčnaje litaratury j zamiežnych movaŭ. Aleh – małady rabotnik, žyvaja encyklapedyja z fenamenalnaj pamiaćciu, što ščoŭkaje kryžavanki, byccam hareški. Uładzimier – pensijaner, jaki ŭsio žyćcio pravodzić na sotkach, urablajučy bulbu; zaŭsiody pavitajecca, pačastuje jabłykam, raspaviadzie pra nadvorje.
Dla režymu – nasielnictva, dla apazycyi – elektarat. Tak, usie jany hałasavali za Łukašenku ŭ 1994-m, 2001-m dy 2004-m... da taje pary, pakul ź imi nie pahavaryli pa ščyraści, nie dali pačytać «Našaj Nivy», nie padkazali, jakija pravy jany majuć. I ludzi adčuli siabie ludźmi. Bolš za toje – biełarusami.
Usiu svaju 100-hadovuju historyju Biełaruś pamiž kalektyvisckim Uschodam i indyvidualistyčnym Zachadam farmulavała załatuju, sutnasna chryścijanskuju j demakratyčnuju raŭnavahu persanalizmu. Persanalizm nadaje pieršačarhovuju ŭvahu nia «masie» j nie biezasabovamu «indyvidu», ale ŭnikalnaj asobie j tym supolnaściam, dzie asoba raskryvajecca najpaŭniej. Siamji. Carkvie. Siabram. Svojskamu kołu supracoŭnikaŭ. Persanalizm – viaršynia asabistaje adkaznaści. Narod u takim razumieńni – mehastruktura dziela sucelnaj samarealizacyi ludziej.
«Ludźmi zvacca!» – heta nacyjanalny zaklik da jadnańnia asobaŭ. «Nieludź!» – samy strašny biełaruski praklon.
U siońniašnim Sitnie navidavoku bačyš, jak ludzi hublajuć svaju asabistuju ŭnikalnaść – za 2–3 hady rehularnaha ŭžyvańnia «maksimki» kryvickija abliččy pieratvarajucca ŭ šerah nievyraznych, adnolkava śpitych tvaraŭ. Miaški pad vačyma. Čyrvona-šyzy nos. Biessensoŭny pozirk.
Dziaržavie što – jana spansaruje. Adkaznaść za zachavańnie biełaruskaj unikalnaści – na nas z vami. Raskryć značeńnie kožnaj asoby dla svajoj krainy, rastłumačyć kožnamu biełarusu, ź jakim ty pobač, nievierahodnuju kaštoŭnaść jahonaje dušy, jahonuju vartaść pierad Boham, jahonuju misiju ŭ Biełarusi – adzinaje vyjście z abyjakavaha, śpitaha j źniavieranaha kalektyŭnaha bieśśviadomaha, naviazanaha i Sitnu, i Miensku.
Ale ž zamiest taho, kab abychodzić adnu za adnoj miljony biełaruskich asobaŭ, siakija-takija admysłoŭcy ličać za lepšaje pa niekalki razoŭ na hod vybrać sa svajho asiarodździa najlepšuju asobu, za jakoj by pajšoŭ narod. Cara hary. Jość takaja dziciačaja hulnia: ablubavać sabie horku, šturmavać, skidać adzin adnaho, kab na momant uskinuć ruki, pieramožnym vokličam abvieścić siabie carom – i palacieć dahary nahami ad kuchtala čarhovaha pretendenta pad uchvalnyja vyhuki partneraŭ. Usim viesieła, usim cikava, tolki ludu vakoł ad hetaje vałtuźni chiba śmiešna. Lud bačyć, što ŭ apazycyi svaja tusoŭka, u režymu svaja, i, uzdychnuŭšy, pačynaje zajmacca štodzionnymi spravami, za jakimi jaho j zaśpiavaje vypadkova ahitatar z taho ci inšaha boku.
A biełaruski narod nia horšy za inšyja. U zaniadbanaj viosačcy Małoje Sitna, u lasnoj hłušy na miažy z Rasiejaj, usiaho za hod źjaviłasia supołka TBM, dva maładafrontaŭcy, piać padpisčykaŭ «Narodnaj voli». Paŭtara dziasiatka viaskoŭcaŭ nosiać znački «Za svabodu» i pieradajuć z ruk u ruki niezaležnuju presu. Kali načalnika miascovaj učastkovaj kamisii adrazu paśla sakavickich vybaraŭ pryznačyli kiraŭnikom lespramhasu, bolš za sorak rabotnikaŭ piśmova admovilisia pracavać pa subotach i niadzielach – i ŭ žniŭni načalnika pamianiali. Ciapier siamiora viaskoŭcaŭ rychtujucca da miascovych vybaraŭ u sielsaviet...
I sprava tut nie ŭ majoj palityčnaj aktyŭnaści: u mianie amal uvieś volny čas nasamreč zaniaty pisańniem, čytańniem dy sustrečami z pryježdžymi naviednikami. Viaskoŭcy cikaviacca, padychodziać, prajaŭlajuć inicyjatyvu sami. Ludzi chočuć niešta źmianić – im treba adno infarmacyja, emacyjny šturšok, tłumačeńnie. Dzieści telefonny numar, dzieści artykuł, dzieści praŭnaja kansultacyja. Prostyja słovy j prostyja rečy, jakimi ŭ nas vałodaje kožny hramadzki aktyvist.
Skažacie, ludzi bajacca? «U śmiełaść majho narodu ja vieru značna bolš, čym u jahonuju arhanizavanaść», – maje racyju Viačasłaŭ Siŭčyk.
Hałoŭnaje pytańnie – nia ŭ strachu. Znajści ludziej, jakija nie bajacca razmaŭlać pa-biełarusku, nie žachajucca čytać «Našaj Nivy»; vykazvajuć praŭdu ŭhołas abo ŭdzielničajuć u kampanijach – nie prablema. «Hrukajciesia – i adčyniać vam, prasiecie – i dasca vam, šukajcie – i znojdziecie!» (Maćvieja 7:7). Hałoŭnaje pytańnie – u viery.
Ci vierym my ŭ toje, što robim? Ci vierym, što pieramožam? Ci vieryć kožny z nas u svajo paklikańnie? U svaju krainu? U toje, što biełaruski narod sapraŭdy hodny svabody, praŭdy j spraviadlivaści?
Viera – paniaćcie ŭniversalnaje. Kali vieryć tolki ŭ toje, što bačyš – zło niepieramožnaje, mafija nieśmiarotnaja, a Biełaruś bieznadziejnaja. Ale kali vieryš u Boha, Jaki stvaryŭ hetuju krainu j addaŭ Svajo žyćcio za hety narod, kali vieryš, što kožny z 10 miljonaŭ biełarusaŭ – heta vobraz i padabienstva Jahonyja, što achviaravańni, pakuty j navat śmierć abaročvajucca ŭvaskrašeńniem – tady tvaja viera pieratvarajecca ŭ dziejańnie.
A viera, jakaja dziejničaje luboŭju (Da Halataŭ 5:6) – heta i jość nacyjanalnaje abudžeńnie.
v.Małoje Sitna
-
Fiaduta pra Aŭtuchoviča: U dvoryku «Amierykanki» jon uparta rabiŭ praktykavańni, imknučysia padtrymlivać siabie ŭ formie
-
Ci jość siarod siłavikoŭ u turmach i kałonijach dobryja ludzi? Adkazvaje Łosik
-
Jakaja budzie damova ZŠA ź Iranam, pakul niajasna, ale biełarusam plavać na detali. Važna, kab jana była
Kamientary