«…Prydvornyja, sahnuli,
Siońnia na sajcie radyjo «Svaboda» ŭ rubrycy «Saŭka dy Hryška» źjaviłasia novaja pieśnia Lavona Volskaha «Hasudarśćviennaje lico».Pavodle siužetu pieradačy, jaje virtualnyja hieroi, staryja znajomcy dy idejnyja apanienty Saŭka dy Hryška hetym razam trapili ŭ prahramu «na adnym partale», adnak Aŭtar jaje hvałtoŭna pierapyniŭ i viarnuŭ hierojaŭ u virtualnuju realnaść.
Vyrazna bačnyja paraleli z učorašnim zdareńniem u prostym efiry Tut.Nahadajem, Volskaha adklučyli ad efiru, kali jon pačaŭ śpiavać pieśniu pra staršyniu vybarčaj kamisii. Paźniej administracyja Tut.by vystaviła intervju z muzykam na sajt biez kupiuraŭ.by-TV .
«Hasudarśćviennaje lico»:
Nu vot, mianie i lehalizavali!I daže
Mianie pryznali na adnom partale.
Ja nazvan «hasudarśćviennym licom».
Jany mianie ź jurystam praviarali
Liniejkaj mianie doŭha abmiarali
I ŭźviešvali. I vot v kance kancoŭ
Ja pryznan hasudarśćviennym licom.
A dumaŭ ja: siadžu u ispałkomie,
Nie nužan nikamu, nu, Hryški kromie…
Ej, słyšyš, Hryša? Ty ciapier fantom,
A ja staŭ hasudarśćviennym licom.
Viazicie mianie ŭ baniu paskareje!
Puskaj mianie tam ubłažajuć fiei!
Plavać na abručalnaje kalco!
Ja ž pryznan hasudarśćviennym licom!
Kurvuaźje, Martel, Zianit i Parkier.
V realnaść vy moj vapłacili son —
Ja pryznan hasudarśćviennym licom.
Prydvornyja, sahnuli,
Ja skora stanu vyše Łukašenki!
Aŭtar: Nie, Savielij, hetak nie pojdzie. Vy zaryvajeciesia. Ja zmušany vas viarnuć u virtualnuju rečaisnaść.
Saŭka: A ty chto takoj? Na kaleni!
Aŭtar: Ja — aŭtar. Ja tut hałoŭny. Tak što… Saŭka (sumna):
Aŭtar: Voś i pravilna. Raźvitvajemsia, skančajem pieradaču. Saŭka: Da śvidanija. Hryša, ty tut? Hryška: A dzie ž mnie być? Tut ja. Saŭka: Nu, pajdziom, moj druh… Hryška: Pajšli.
Kamientary