Litaratura3030

Hałoŭnaje — nie bajacca: Lilija Brandaboŭskaja pra «Kabare na scenie i ŭ žyćci»

U daŭnim 1991 hodzie, u pieršy dzień žnivieńskaha putču ŭ Maskvie, u kabiniet tahačasnaha niepraciahłaha i napałochanaha hałoŭnaha redaktara haziety «Znamia junosti» (P.V.) uvajšoŭ tahačasny ž cekoŭski lektar (E.S.) i vykłaŭ na stoł rukapis svajho śviežańkaha artykuła ź pieramožnym zahałoŭkam «Koniec Horbostrojki!». Tym, chto byŭ darosłym u toj čas, nie treba tłumačyć, što heta aznačała.

Litaralna praz chvilinu ŭ kabiniet uvajšoŭ Siamion Bukčyn, tady stały aŭtar vostraj publicystyki ŭ haziecie. Z chodu pacisnuŭšy ruki znajomym (i nieznajomamu E.S.), jon pakłaŭ svoj artykuł na stoł hałoŭreda, a toj nazvaŭ E.S. pa proźviščy. Adyjoznyja materyjały apošniaha ludziam byli znajomyja, a ŭ tvar viedali niamnohija… Biez pramarudžvańnia Bukčyn ščodra paliŭ vadoju z redaktarskaha hrafina i žorstka pracior arkušam papiery svaju pravuju ruku pad cichi stohn abamlełaha P.V.: «Siamion Uładzimiravič… Dyvan…»

Hety piśmieńnik umieje nazyvać svaje knihi trapna: «Chronika suvierennaha bałota», «Raźvitańnie sa słaviankaj», «Zapiski pieramožanaha» … I, narešcie, «Kabare na scenie i ŭ žyćci» — trapna abumoŭlivajecca sens i ton hutarki, ale ž i toicca niejki kručok, jaki abudžaje cikavaść. I, zaŭvažym, nikoli nie ašukvajucca čakańni. «Natatki na temy teatra, litaratury i kino», — tak ścipła vyznačyŭ žanr «Kabare…» jaho aŭtar (choć «ścipłaść» nie ŭvachodzić u pieralik jaho talentaŭ) značna šyrejšy i hłybiejšy za zajaŭlenuju temu. Sabranyja razam «teksty», napisanyja za apošnija hady, palemičnyja artykuły, pamflet, fieljeton, materyjały na litaraturnyja temy i razbory teatralnych śpiektaklaŭ (kali možna nazvać «prosta recenzijaj» svabodnuju hutarku byccam by zusim biez peŭnaha płana, dzie surazmoŭca radujecca, zasmučajecca, raić — i pryvodzić nas razam z saboju da pradumanaj, mocna arhumientavanaj vysnovy!).

Jon nahadvaje — dy nie nahadvaje, a patrabuje ad čytača — pamiatać zaklik Alesia Adamoviča, svajho siabra, vydatnaha čałavieka i piśmieńnika, — «Nie bojciesia!». Ale ž pierš za ŭsio trymajecca hetaha prykazańnia sam!

Užo niamała hadoŭ na staronkach roznych vydańniaŭ my sustrakajem niejkaje padabienstva «recenzii», dzie aŭtar, adkidajučy toje, što jamu pieraškadžaje «samavyjavicca», z dulaj i cukierkaj u kišeni vyplasvaje na teatralnym opusie, a ŭsio radziej — niepraduziaty razbor, dzie «ŭsio źviazana z usim» i meta — nie siabie pradjavić, a paklikać u zału hledačoŭ i padumać razam. Kali b choć čas ad času teatr, režysior i akciory mahli pračytać analiz svajoj pracy, taki jak u vodhukach Bukčyna na śpiektakli Ruskaha, Kupałaŭskaha abo Teatra lalek! Niahledziačy na, byvaje, biesstaronnija acenki. Staronnija? — Tak. Ale i dokaznyja, i arhumientavanyja, napisanyja vyrazna, biez ahladki, biez ekivokaŭ, čytać jakija nievymoŭnaje zadavalnieńnie.

Vakoł «Aŭtamata z haziroŭkaj ź siropam i biez» Uładzimira Niaklajeva razharnułasia była šumicha: jašče da sprečak prynialisia dakazvać, što ŭsio tut praŭda, praŭda i ničoha, akramia praŭdy. Ja žyła ŭ Minsku i ŭ toj ža čas. I pra «Chadziejeŭski hurtok» viedała nie pa čutkach. I — «Ja nie sudździa, ja śviedka vieku» — adčuvajučy samuju hłybokuju pavahu da aŭtara, paeta i čałavieka, šmat u čym u hetym «Minskim ramanie» sumniavajusia, dy i prosta nie vieru. Tym bolš, što losy ŭdzielnikaŭ mnie taksama viadomyja, u tym liku i złamanyja…

…Svabodnym abychodžańniem sa słovam siońnia nikoha nie ździviš. Hetym lohka tłumačać nieachajnaść u maŭleńni i dumcy: zatoje ŭsim zrazumieła, i ŭsich ŭraŭnoŭvaje. I — jak kryničnaj vady napicca — tut, u hetaj knizie, panuje Słova — jomistaje słova adukavanaha, hatovaha padzialicca z nami svaimi viedami surazmoŭcy, jaki piša svabodna — bo dumaje svabodna, vyrašaje dla siabie — svabodna. Jaho «zbroja» — unutranaja svaboda, žyvaja dumka, sumleńnie.

Takija voś «natatki» sabrany ŭ novaj knizie Siamiona Uładzimiraviča Bukčyna. Ich značna bolš, čym pieraličana, ale kožnaja i ŭsie razam, pa-mojmu, pra hałoŭnaje, a hałoŭnaje tut — «Nie bojciesia!».

Sustreča z aŭtaram, padčas jakoj Siamion Bukčyn budzie padpisvać svaju knihu «Kabare na scenie i ŭ žyćci», projdzie 17 listapada z 17 da 19 hadzin u kramie «Akademkniha» (Miensk, praśpiekt Niezaležnaści, 72).

Kamientary30

Ciapier čytajuć

Što viadoma pra žančynu, jakaja zahinuła ŭ aŭtobusie, što vioz biełaruskich futbalistaŭ-školnikaŭ u Hielendžyk?18

Hramadstvaudakładniena18

Što viadoma pra žančynu, jakaja zahinuła ŭ aŭtobusie, što vioz biełaruskich futbalistaŭ-školnikaŭ u Hielendžyk?

Usie naviny →
Usie naviny

«Vielmi cikavyja zajavy sajuźnika Pucina». Kiraŭnik MZS Hiermanii adreahavaŭ na zajavy Łukašenki pra vajnu va Ukrainie7

U Varšavie zamiežnikaŭ praviarali «patrulnyja» ŭ formie, jakija nie majuć dačynieńnia da dziaržaŭnych orhanaŭ11

«Ja nie chaču ŭ zahončyk biełaruščyny». Knyrovič adkazaŭ na krytyku za ŭdzieł u kancercie na Dzień Rasii85

Biełaruska znajšła italjanskuju siamju, jakaja pryniała jaje paśla Čarnobyla. Jana dumała, što italjancy jaje kinuli11

Džordža Miełoni na samicie G7 pachvaliłasia, što pieramahła škodnuju zvyčku4

21‑hadovaha chłopca sa Śvietłahorska pasadzili za palityku. Chłopiec žyŭ u dzietdomie, a niadaŭna sam staŭ baćkam1

Kolkaść abortaŭ u Biełarusi abnaviła histaryčny minimum. Ale na Mahiloŭščynie ich usio bolš4

Brytanski televiadučy Džeremi Kłarksan paviedamiŭ, što ŭ jaho dyjahnastavali rak2

Stała viadoma pra aryšt jašče adnaho kalinoŭca Andreja Siarhiejeva

bolš čytanych navin
bolš łajkanych navin

Što viadoma pra žančynu, jakaja zahinuła ŭ aŭtobusie, što vioz biełaruskich futbalistaŭ-školnikaŭ u Hielendžyk?18

Hramadstvaudakładniena18

Što viadoma pra žančynu, jakaja zahinuła ŭ aŭtobusie, što vioz biełaruskich futbalistaŭ-školnikaŭ u Hielendžyk?

Hałoŭnaje
Usie naviny →

Zaŭvaha:

 

 

 

 

Zakryć Paviedamić