Impresii z premjery «Dzień Maksima», što prajšła ŭ Biełaruskaj Fiłarmonii. Piša Pavał Kaściukievič + fotarepartaž.
A zała čakała. Hramadzianskuju vajnu, ruska‑polskuju vajnu, kalektyvizacyju, Druhuju suśvietnuju, Chałakost, stres vioski, Čarnobyl.
Siarod liryčnych rusałčynych śpievaŭ, siarod vadzianikaŭ i lesunoŭ. Bo nadta toje było smutna i radasna ŭvadnačaśsie. Jak śnieńnie. Jak toje, što nie moža być na hetaj ziamli. Jak byccam źnikli Scyła i Charybda, i Adysej volny ŭ mory.
Zaŭsiody ŭražvała bahaćcie biełaruskaj movy dla apisańnia adnaho stanu dušy: žałobny, žurbotny, markotny, smutny, sumny, tužlivy. Ale tut mova biezdapamožna maŭčała — havaryŭ paet.
Ale zała čakała. Čužoje siły, jakaje pierarvie bialutkija praściny, što łunali zahłušyć ščymlivyja zhuki błakitu pa‑nad ziamloj. Čakała bota na horła.
A bota nie było. Misteryja biez akupacyi žyła svaim žyćciom. Nie prasiakajučysia z realnaściu, z historyjaj.
Rečaisnaść vyjaviłasia bladniejšaj ŭ paraŭnańni z uźvivam fantazii i niejak tak saramiažliva schavałasia ŭ prypiečku.Zazvyčaj nadakučlivaja ziaziula hetym razam zrabiła vyhlad, što jana stravus. Usie hadzińniki spynilisia i cyfierbłaty ściakli dołu. Heta nahadvała vyraj, jak jaho apisvajuć u marach.
- Ja chacieŭ by spatkacca z Vami na vulicy
U cichuju siniuju noč
I skazać:
«Bačycie hetyja bujnyja zorki,
Jasnyja zorki Hierkulesa?
Da ich lacić naša sonca,
I niasiecca za soncam ziamla.
Chto my takija?
Tolki padarožnyja,‑ paputniki siarod niabios.
Našto ž na ziamli
Svarki i zvadki, bol i horyč,
Kali ŭsie my razam lacim
Da zor?»
Ci ŭjaŭlajecie vy Bahdanoviča biez vusoŭ? Ci ŭjaŭlajecie pa‑inšamu, nie z taho školnaha partretu, kali Maksim u šyniali?
Boh niaroŭna dzielić.
Voś naša dvaccataje stahodździe razłamałasia na dźvie takija niaroŭnyja pałoŭki. Da siamnaccataha hodu i paśla. Da śmierci Maksima i paśla jaje.Bahdanovič žyŭ, moža, u pieradburji, ale ŭ adnosnym biasčaśsi. Dziakuj Tabie, jamu nie daviałosia, jak inšym našym tytanam biehčy navypieradki z časam, moŭ Samson zmahacca ź im, napinajučy nierv, ašukvajučy, paddobryvajučy, zdradžvajučy sabie i blizkich, prynosiačy jamu kryvavyja achviary. Napeŭna, prosta paščaściła. Pahladzicie jaki jon słaby.
Dziakuj Tabie, što nie pakłaŭ Maksima ŭ prakrustavy łožak dvaccataha stahodździa, a tamu jon nia moh być «praletarskim», «prahresiŭnym», prakručanym vakoł ułasnaj vosi, z prastrelenym na patylicy čerapam.
Dziakuj: jaho nie paśpieli zmusić ułasnymi rukami zrujnavać hety niabačny, ale taki mocny mur pamiž tvorcam i astatnimi ludźmi.
«Dzień Maksima» — piersanifikacyja, uvasableńnie, utajamničvańnie. Rytuał pierachodu Maksima z adnoj jakaści ŭ druhuju, kali jon zavisły ŭ pierachodzie, imkniecca ŭciełavicca ŭ nas.
Moža, trochi vahajučysia (ci varta?), tak i stajaŭ(ła) jon (jana) na scenie. Dzie niama času, dzie błytajucca mužčynskaje i žanockaje, dzie mama viečna maładaja, dzie Biełaruś maładaja. …Ja nie samotny…
Śmierci niama.
Impreza adbyłasia ŭ ramkach kampanii "Budźma".
Kamientary