Viktar Šnip
Sabačyja historyi
Adzin sabaka źjeŭ muchamor. I pamior. Hraždan źjeŭ muchamor i skazaŭ: “Kožny hramadzianin zasłuhoŭvaje dastojnaha žyćcia nia tolki tady, kali jon dobrasumlenna pracuje, ale i ŭ staraści. Dla hetaha, upeŭnieny, možna znajści srodki, u tym liku i za košt novych krynicaŭ papaŭnieńnia biudžetu...”
Adzin sabaka źjeŭ “Zaparožac”. I Hraždany napisali piśmo zaparoskim kazakam: “Pryjaždžajcie da nas, u nas na jabłyniach rastuć jabłyki, i nehry ŭ nas biełyja i pa-rusku havorać...”
Adzin sabaka źjeŭ Hraždana. Hraždan u žyvacie sabaki sustreŭsia z boh viedaje kim i skazaŭ: “Vy nie nachodzicie, što tut ciopła i navat much niama...”
Adzin sabaka źjeŭ sam siabie. Sabralisia Hraždany, dumajuć-hadajuć, što ciapier rabić. A sabaka i kaža: “Słaŭsia, aciečastva naša svabodnaje...”
Adzin sabaka źjeŭ z talerki staršyni Sajuzu Piśmieńnikaŭ muchu. I tut ža ŭsčaŭsia hvałt. I tolki Hraždan moŭčki ŭziaŭ sabaku za chvost i zapytaŭsia: “Ty Šnipa viedaješ?” Sabaka ničoha nie adkazaŭ. I Hraždan, raskruciŭšy sabaku za chvost, zakinuŭ jaho na trybunu, da jakoj užo stajała cełaja čarha.
Adzin sabaka źjeŭ jabłyk. Ubačyŭ heta Hraždan i skazaŭ: “My nia majem prava apuskać płanku nižej kalena...”
Adzin sabaka źjeŭ Šekśpira. Hraždan, daviedaŭšysia pra heta, prybieh da Šnipa i zapytaŭsia: “Chto ž ciapier napiša pra biednaha Joryka?”
Adzin sabaka źjeŭ katletu z maładoj cialaciny. Vyjšaŭ na vulicu, a na vulicy Hraždan z dubcom biažyć za karovaj i kryčyć: “S vami, jej-bohu, vsio v poriadkie. Prosto primitie vot eto uspokoitielnoje…”
Adzin sabaka na viačeru źjeŭ murašku. Hraždan, najeŭšysia bulby z kapustaj, skazaŭ: “Ruža pachnie lepiej za kapustu, ale z ružy supu nia zvaryš...”
Adzin sabaka źjeŭ pud soli i zaśpiavaŭ himn Savieckaha Sajuzu. Ad himnu pasiarod nočy pračnuŭsia Hraždan i skazaŭ: “Ja pravasłaŭny ateist i ja adabraju dźviuchhałovaha arła, u jakoha ŭsio ž sraka adna...”
Kamientary